IZ KNJIGE MORFOLOGIJA FIZIKE
-SINOPSIS- Hipoteza da objekti i dogadjaji u svetu nisu slucajni nameće potrebu da se nađe razlog i za njihovu prisustvo i za njihovu svrhu, pri čemu nijedan od njihovih kvaliteta ne sme nedostajati kako bi oni bili to sto jesu. I upravo zato sto se misao (razlog) uvodi u prirodu, forme misljenja (bazirane na silogizmu) u svim epohama imaju kapitalnu ulogu u razvoju naučnih modela. Svaki objekat je izdvojen po sebi i za sebe, ali interakcija sa drugim objektima ga uranja u mnoštvo u kome se gube njegove svojstvene karakteristike. U zavisnosti od toga da li se objekat posmatra kao izvor ili kao cilj svojih odredjenja može se izgraditi Cosmos stvari, kao kod starih Grka, ili Svet događaja u Zapadno-evropskoj misli. Sa morfološke tačke gledista svakom odgovara svojstvena ontološka forma i svojstvena koncepcija objekta. Za stare Grke uzrok objekta se nalazi u njemu samom i ne može se menjati (causa finalis i realizacija su simultani): objekat se opisuje nepromenljivim gemetriziranim brojevima. U Zapadno-evropskoj misli, egzistencija i esencija objekata su razdvojeni i kvaliteti objekata mogu menjati svoje intenzitete: geometrija postaje dinamička, brojevi postaju promenljive, i svaka promena postaje vremenska kombinacija izmedju uzroka i posledice (causa temporalis). Kao sto je lepo rekao Nietzsche : „Čini se da grčka filozofija započinje jednom čudnovatom zamisli, stavom da je voda izvor i materinsko krilo svih stvari. Zar je tu zaista neophodno da se zastane i da se uozbilji? Da, i to zbog tri razloga: prvo, jer stav doista iskazuje nešto o poreklu stvari; jer je u njemu, mada u zakukuljenom obliku, sadržana ideja — „sve je jedno“. Prvi spomenuti razlog još ostavlja Talesa u društvu religioznih i sujevernih (ljudi); medutim, drugi ga izdvaja iz tog društva i prikazuje nam ga kao filozofa prirode; ali, s obzirom na treći, Tales važi kao prvi grčki filozof.« Ali ova koncepcija kosmičkog jedinstva nije bila u saglasnosti sa mnoštvom koje nas okružuje i Jonski filozofi su „morali da misle“ kako logički usaglasiti očiglednu mnoštvenost sa postuliranim jedinstvom. Pitagorejci su pokazali da se upravo mnoštvo mora uzeti za osnovu, dok su Eleacani istakli sasvim suprotan aspekt dokazujuci, takodje sasvim logično, da se za osnovu mora uzeti samo jedan i samo jedan kontinuum (Biće). Atomisti, želeći da razreše ovu suprotnost utvrđuju postojanje razlike (ne-Biće): Nije dovoljno biti, potrebno je takođe biti različit od. Već na prvi pogled rešenje atomista nije samo logično, već i nužno, ali kontradikcija i dalje ostaje: Sta je Jedno u mnoštvu? Sa Anaksagorom sinula je svetlost za sve grčke istraživače, Um (razlog) je postao uzrok i princip svega. Platon je prvi razvio sistematsku teoriju prirodnih promena dirigovanih Umom i uticaj tog modela se osećao i 2000 godina kasnije. On je razvio logičku strukturu sveta (Kosmosa) baziranu na formama (trouglovi i poliedri, tetras elemenata). Definišući na kraju Aristotelovu Fiziku potrebno je reći da on zakljucuje i dokazuje da je priroda unutrašnji izvor samokretanja i samo-razvoja objekata i njihovih relacija. Kao što sam kaže: « …Jasno je da je uzrok prisutan u stvarima koje po prirodi nastaju i postoje. Ali s obzirom da je « priroda » (svake stvari) dvostruka (tj. ima dva značenja) jednom kao "stvar"- a drugi put kao oblik, koji je svrha, a s obzirom da zbog svrhe sve stvari nastaju, to ce oblik ce biti uzrok, odnosno ono "zbog cega" je nešto. [...] Jer »po prirodi » su realizovane one stvari koje, pokrenute nekim počelom (principom) koji je u njima samima, stižu do svoje svrhe (realizacije). Monoteizam je proizveo naglu promenu ontološkog postulata iz koga je proizašla potpuno nova kosmologija bazirana na dva principa: „Bog je kreator“ i „Kreacija ex nihilo“. Bilo je dakle potrebno rekonstruisati Svet. Problematika kretanja ili još generalnije promene uopšte, otvorila je problem koji je obeležio prvo odstupanje od grčkog Kosmosa. Počela je diskusija koja je trajala sve do Lajbnica! U okviru novog ontološkog postulata – razdvajanja egzistencije od esencije – promena je shvaćena kao kvantitativna modifikacija atributa, a ne kao nastajanje i nestajanje objekta. Ovo nije bilo jednostavno rešenje, jer je emancipacija kvaliteta od egzistencije otvorila nove logičke probleme. Koncept Buridanovog impetusa ostao je kvalitativan sve dok količina kretanja nije bila uvedena od strane Dekarta, a živa sila od strane Lajbnica i Hajgensa. Već Kopernik i Galilej čine dva važna kvanna skoka jer se sa prvim osnovni pojam zapadno evropske misli smesta u „nebeska kretanja“ dok drugi, sa drsrkom hrbrošću, potpuno menja ne samo pristup kretanju već i njegov uzrok. Dekart, na potpuno nov način otvara renesansni svet tvrdo se bazirajući na potpuno novoj kosmologiji: poznavajući pravu suštinu materije (rasprostrtost, inerciju, neprobojnost), mogu se logički dedukovati svi ostali njeni atributi. Razum ne polazi od fenomena da bi se dospelo do saznanja. Pristup je suprotan: najpre se postulira (logički) prava suština materije i počevši od nje se izvode fenomeni. Ali time se otvara kontradikcija slična onoj koja je već prepoznata od strane Eleaćana, pa će način da se ova kontradikcija razreši ići istim tokom kao i kod njih, tj. individualizacijom egzistencije. I Njutn i Lajbnic nalaze rešenje ovog problema Na Leukipov način, individualizacijom kontinuuma. Njutn, odbacujući kontinuum, zadržava osnovne atribute materije, koji su po Dekartu proizašli iz kontinuuma, ali je prinuđen da uvede Prostor. Nasuprot njemu, Lajbnicova individualizacija egzistencije učinjena je bez prostora i vremena. Prekid sa grčkom misli definitivno će se dogoditi sa Femaom i njegovim principom najmanjeg vremena, Kod Ferma, razdvajanje uzroka i posledice u vremenskom domenu predstavlja potpuni i definitivni prekid sa grčkim kauzalitetom (causa finalis). Ova revolucija učinjena Fermaovim principom predstavlja ključ razvoja zapadnoevropske fizike. Ovaj princip, koji je Mopertuji proširio na čestice je ugrađen u sve Analitičke mehanike sa Ojlerom, Lagranžom i Hamiltonom. Na početku XX veka fizika se našla u istom svetu opisanom na dva načina, jedan „bićem“ klasične mehanike, inercijom, a drugi elektomagnetnim „bićem“, naelektrisanjem. Ali šta može povezati optikum mehaniku i elektromagnetizam? Šta može ujediniti masu, naelektrisanje i foton? Šta ujedinjuje njihovuinterakciju i omogućava da se vidi, da se detektuje. Tajna te unifikacije je nađena u oblasti talasa. Evidentno je da dinamika Duha Homo Sapiensa zahteva šire horizonte, mnogo bogatije relacije nego što je to jednostavna logičko-matematička sttruktura orjentisana na prirodu. Lako je pretpostaviti da će takvo stanje da proizvede nezadovoljstvo duha prema Svetu. Dakle, potrebno ga je napustiti i započeti sa kreiranjem svog sopstvenog sveta. Ovu formu mišljenja, koja ne obuhvata proučvanje božanske aktivnosti, već predstavlja samu božansku aktivnost nazivamo umetnost. Jednostavna analiza nam pokazuje fundamentalnu razliku koja postoji između nauke i umetnosti. Naučna misao uzima svet kao dat, i sva neslaganja na koja nailazi uzima na sebe kao problem spoznaje, smatrajući spoljašnji svet nedodirljivim. Nasuprot tome, misao u umetnosti, polazeci od same sebe uzima konkretne objekte kao elemente. Za nju objekti nemaju ni svoju definiciju ni svoj realitet, već svoju zadobijaju tek umetničkom obradom, delovanjem svesti na njih. Kontradiktornost nije ni u misli ni u idejama, već u čulnosti sveta, koja mora biti transformisana i prerađena kako bi umetnička istina mogla da se pojavi. |